Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
... čestit Božić i sve najljepše u 2008. želi vam vaša placebo  |
|
... a ja ništa. Dakle, to je tajna njihovog uspjeha. Rad i nerad. Jin i jang. A kad nikad nisam znala pogodit tu sredinu. Ili radim k'o konj ili ležim dok mi koža ne počne poprimat cvijetni uzorak posteljine. Zbog te ili-ili osobine karaktera majka mi je uvijek govorila da sam "Nasradin". Ja sam misila da me to samo tek tako vrijeđa, a tek sam u dvadeset i nekoj otkrila da taj je taj Nasradin zapravo postojao, ali se zvao Nasrudin. E, hebiga, moram ić radit. |
|
Blog! Otkad ovu igračku nisam vidjela Ona mi se druga opet pokvarila, ali tamo sam ionako zadnji put nešto pametno napisala prije šest godina, točnije otkad mi je pao virtualni svemir kad sam shvatila da je moj zaručnik shipka jedno petnaest godina mlađi od mene. Od tada od srama izbjegavam vizualni kontakt s mlađahnim muškarcima te dobi, u strahu da će mi u očima prepoznati pedofilku i počet se došaptavat prstom pokazujući u mom pravcu, dok stojim u samoposluzi pokraj polica s teglama krastavaca, što bi doista bilo vrhunsko poniženje. Unatoč tome, sa shipkom ipak nisam prekinula zaruke, budući da smo tu na Internetu mi pedofili ipak koliko-toliko zaštićeni od takvih neugodnosti. Uglavnom, uvijek kad forum ne radi, ja se sjetim svog prijatelja Herostrata i pomislim: Bože moj, što je s tim čovjekom? Nekad smo bili tako dobri, a sad mi se više ni ne javi. A onda se sjetim da sam prije tri mjeseca promijenila broj mobitela i odlučila sebi, paćenici, priuštit jedinstvenu priliku da provedem jedan šugavi vikend bez zvonjave mobitela, iako sam svjesna toga da me takva transcedentalna stanja samo čine još plemenitijom i duhovnijom, dakle nužno udaljavaju od udaje. Naime, ja sam odrasla kao jedinica pa potrebu za drugim ljudima osjetim tek nakon mjesec-dva, kad shvatim da mi se društveni život sveo na Gabrijelu, Alda i Gitu, što i ne zvuči tako loše ako čovjek ne zna da je Gabrijela hrčak, Aldo pas, a Gita crno-bijela mačka. Tako se, eto, dogodilo da je vikend prošao, a ja sam jednostavno zaboravila dojaviti svoj novi broj mobitela i onim ljudima zbog kojih uopće nisam promijenila broj. S nekima je išlo lako, jer se ispostavilo da ni oni mene u ta dva mjeseca nisu nazvali (? - morat ću preispitat ta prijateljstva) , pa su povjerovali da sam broj promijenila nedavno, a s nekima je išlo dosta teško, jer su me navodno nešto važno trebali, pa, kao, ja se nisam javljala i to. Svašta. Ja sam mislila da su prijatelji tu da ti pomognu kad ih trebaš, a ne da ti nabijaju osjećaj krivnje. Uglavnom, iako ću i ta prijateljstva preispitati, ja se u međuvremenu stvarno divim svojim prijateljima. Mudri su to i dobri ljudi, neki od njih gotovo pa sveci. Evo, recimo, Spawn. To je čovjek kojega godinama pozivam kod sebe, ne bih li mu pokazala Split i okolicu, i on uporno i dolazi, međutim meni tada bude ili prevruće ili spavam, tako da je od Splita do sada uspio vidjet nešto malo oko željezničkog kolodvora i ono što se vidi s prozora mog dnevnog boravka u kojem prespava, s tim da sam mu jednom čak zaboravila dat i čiste lancune. Srećom, skužila sam da je otkrio da se koji šugaman uvijek može nać u mašini za robu, tako da se mogao otuširat bez problema. Jer stvarno je bilo užasno vruće. Uglavnom, ovog puta sam odlučila povući crtu s tim načinom života i pretvorit se u odgovornog i druželjubivog prijatelja, a u znak dobre volje svima ću već danas poslati svoj novi broj mobitela.. ne, ne... nazvat ću sve svoje prijatelje osobno i napokon popisat njihove datume rođendana u teku. I imena djece, ako su ih neki u međuvremenu dobili. Ponovo ću instalirat i ICQ i dopisivat ću se sa svojim prijateljima preko radnog vremena. Odlazit ću na kave redovito, a nekad ću ih i sama predlagati. Više neću lagat da sam prezaposlena i da moram sređivat kuću. Knjige i hrčci, sve je to lijepo, ali definitivno se moram više družit s ljudima. Javljat ću se na svaki poziv i razgovarat ću čak i s rodbinom. Obnovit ću i kontakte u stranci, kandidirat se na ovim izborima. Negdje u dubini duše, ja uopće nisam sociopat i zapravo strašno volim ljude. Ne zvala se ja placebo ako Spawn ove godine ne ode na vidilicu!! Sve ovo, naravno, pod uvjetom da forum ne proradi. |
|
Ovo je poruka za Herostrata: 1+1+2+0+0+7=11 1+1=2 2 (dva). Ponavljam, d v a. Herostratovoj ženi, djeci, Whateveru, objavljenom Bosancu i svim ostalim blogerima koji uporno ne žele shvatiti o čemu se tu zapravo radi.. želim sretnu Novu godinu! |
|
Znate one inženjere koji su postali inženjeri samo zato što ih je neki u djetinjstvu utisnuti obrazac uvjerio da "crtač stripova" nije pristojno i ozbiljno zanimanje? E, pa takva sam vam ja udavača. Mislim, udajem se ja, udajem, od srijede do petka... a zapravo tražim muža, a molim Boga da ga ne nađem. K'o kad onaj inženjer crta stripove na poleđinama nacrta, tako sam i ja istinski sretna samo onda kad nesuđenom zaručniku na odlasku vidim leđa. A ipak, da mi netko kaže da se nikad neću udati, pala bih u strašnu depresiju. Dakle, nije zapravo problem u meni, nego u tim muškarcima i općenito zaostaloj okolini zbog koje sam sigurno postala to što jesam. Pa nisam valjda sama od sebe? Ali, što je - tu je. Sad u tom okruženju treba nekako preživjeti. Naime, kad je žena luda u dvadesetima, nekako je svima simpatično luda, ali kad je luda u četrdesetima, onda joj ipak treba kakav-takav muž za pokriće. Kao, jadna, normalno da je poludjela s onim idiotom. Dakle, meni bi trebao neki muž s kojim bih odlazila na obiteljska vjenčanja, uredske zabave i slično, a koji me opet ne bi previše ometao u mom životnom stilu mentalne dvanaestogodišnjakinje. Neko vrijeme sam se bavila mišlju da bi najbolje bilo kad bih našla nekoga kao što sam ja, ali onda sam se sjetila da bi takvoj osobi zapravo trebala osoba koja bi željela odlaziti na njegova obiteljska okupljanja, uredske zabave i slično, što znači da bih ja morala odlaziti i na svoje i na njegove. A koliko se ja razumijem u matematiku, to je duplo. Znači, meni bi u najgorem slučaju trebao muž koji nit radi, nit posjećuje svoju obitelj. Posjećivao bi samo moju rodbinu, slušao ih, popravljao im stvari i to. Za početak bih ja išla s njim, dok se ne upoznaju, a poslije bi lijepo mogao ić sam. U uredu isto. U dvadesetima mi nije smetalo radit prekovremeno, ali sad mi je i to dosadilo. Osim što bih kao udana žena ostavljala puno ozbiljniji dojam, tu bi mi udaja isto dobro došla. S obzirom da znanost još nije dala odgovor na moju fobiju od kuhanja, on bi u međuvremenu kuhao sam, ali zašto bi itko u firmi to morao znati? Samo što ja ne bih k'o kolegice svaki dan gubila vrijeme dovlačeći pravo povrće i voće s pazara, nego bih u "Sve po osam" nakupovala onog ukrasnog. I onda lijepo pokupim kesu nakrcanu plastičnim šparogama iz gepeka na povratku s kave, pa je u ključnom trenutku odvučem po hodniku do direktorovog ureda i uz tužan izraz lica kažem: "Joj, joj, tek su četiri i tako bih rado ostala s vama, ali moram ić doma mužu kuhat ručak". I onda odem lokat s forumašima. Još da zna pituravat drvenariju, stavljat parkete i to... uhhh, da takvog muža nađem, sutra bih se udala. Časna pionirska. Možda bi me ovo oduševljenje kasnije malo pustilo, ali u ovom trenutku kad o svemu opisanome razmislim - mislim da mi se za takvog čovjeka ne bi bio problem ni seksat kad god bi on htio. Pa ne bi valjda bio neki seksualni manijak? Ima, ima nade za mene. Samo treba strpljenja. Prije ili kasnije, naći ću ja takvog. Ako slučajno znate muškarca koji odgovara opisu, molim vas pošaljite mailom njegov broj telefona. Može bit i ružan k'o lopov, šta ima veze. Pari ka da ću ga puno viđat. |
I sve to sama. Trebalo mi je samo šest sati. A pazite, nisam išla ni u kakvu školu za to. Jednostavno sam prirodno talentirana i to ti je. Uglavnom, ako netko zna kako se na blog stavlja slika kao pozadina, nek mi dojavi. Moja pozadina je poradi moga velikog talenta završila u ovim prozorčićima s datumom i više je nisam uspjela izvadit. Ali nije to jedina pozadina s čijim izgledom ovih dana imam problema, no to je druga duga i tužna priča i nije primjerena koncepciji ovog veselog bloga. Inače, otkad ne radi forum malo sam se bavila čitanjem blogova i došla do nekoliko zapanjujućih zaključaka, a osobito jednog: pa ti se ljudi ničega ne srame. Ono, stave ime i prezime na blog?? Ili, još gore, dođu na ljetovanje u Hrvatsku i onda tetki na oproštajnom obiteljskom ručku daju adresu kuractrazim.blog.hr i kažu: "Tetka, tu imaš puno mojih slika. Navrati nekad. Pozz." Pa ja to stvarno ne razumijem. Dobro, dopuštam da sam ja možda malo pretjerano konspirativna jer ja i na anonimnom blogu za svaki slučaj pišem samo laži. A s vremena na vrijeme ga i potpuno obrišem. Ponekad to dovodi do situacija u kojima više nitko ne čita moj blog, ali mala je to žrtva za moj egzibicionizam u odnosu na mir koji je za psihičko zdravlje svakog paranoičara izuzetno važan. |